Pariz

Pariz: divan odmorSvako od nas ima razne liste: stvari koje bi da kupi, stvari koje bi da uradi, mesta da poseti. E na jednoj od mojih lista, mesta koja treba videti, na prvom mestu je bio Pariz.

I bi Pariz 🙂

Ako bih trebao da opišem Grad Svetlosti u tri reči, to bi bile: hrana, vino, skupo 🙂 Dozvolite još jednu: hrana, vino, skupo, Luvr. Krajni utisak koji ostane je veličanstven, veliki i jako šarmantan grad, po mirisu i osećaju vrlo sličan Beogradu.

Francuzi ne znaju engleski; da budem pošten, u većini glavnih ulica/radnji ćete se sporazumeti bez problema. No, zađite samo malo dublje u grad i možete dobiti konobara koji ne razume ni reč engleskog, a mahanje rukama ne pomaže 🙂 Naučite barem osnovno; ako znate engleski, dobar kurs je Mišela Tomasa.

Čak i sami francuzi će vas upozoriti da su francuzi vrlo često grubi i da to nema veze sa vama 🙂 (možda sa činjenicom da im kroz grad godišnje prođe oko 45 miliona turista). Maja i ja nismo imali problema: da li zbog dve i po reči koje sam naučio u dve nedelje pred polazak, ili zbog toga što nismo amerikanci 🙂 ili čiste sreće, sve je bilo ok.

Inače, moja tvrdnja da su naše devojke najlepše na svetu i dalje stoji 🙂 – francuskinje jesu elegante, ima i lepih, ali naše su najlepše 🙂

Prevoz

Prevoz je odlično organizovan; ceo grad pokrivaju Metro linije, dok predgrađa / aerodrome pokrivaju RER linije. Kažu da je i autobuski prevoz dobar, ali mi nismo imali potrebe da ga koristimo – kombinacija Metro/pešaka je sasvim dovoljna.

Preporučujem kupovinu Paris Visite karti za 2, 3 ili 5 dana, za zone 1-3 (ako ostajete u gradu) ili 1-6 (ako planirate obilazak lokacija van užeg centra grada) – nije potrebna fotografija (nekada je bila). Ako ostajete kraće, imate opciju kupovine karata u kompletu od 10, uz solidnu uštedu.

Za kupovinu karata postoje automati (gotovina ili kartice, mada se može desiti da ne prihvate kartice bez čipa), sa podrškom za engleski 😉 tako da to ne bi trebalo da bude problem.

Za razliku od londonskog Tube, u pariskom metrou korišćenje mobilnih telefona je moguće.

Hrana 🙂

Pariz 2009: Hrana u svim oblicima :-)O ovoj temi se može pisati i pisati; ono što definitivno ostaje kao utisak je da je sve ukusno – bilo da ručate u restoranu ili kupujete sendvič ili palačinku na nekom od mnogih kioska, sve je ukusno (za razliku od recimo Londona).
Samo pogled na izloge pekara / poslatičarnica čini da se istopite i da se u stomaku stvori osećaj isčekivanja lepog 🙂 (a da, svi znate ko je osoba u pozadini 😛 i na šta se sprema)

Restorani su solidno skupi – teško ćete proći za manje od 50€ za obrok za dvoje. No, tu su supermarketi – za 15ak evra možete kupiti pršutu, kobasice, povrće, francuski hleb, flašu vina i nauživati se sa dragom 🙂

Pariz živi (i) noću – u vreme kada u Londonu, sem u pabovima, nema nikog, u Parizu su bistroi, brazerije i restorani prepuni – jede se odlična hrana i pije dobro vino; recimo, probajte Chez Caldé, 54 rue St-André des Arts.

Kupovina

Ovo nije moja oblast 😉 ali da pokušam.

Ako ste šopoman, za vas je bulevar Hausman (imenovan po Baronu Hausmanu, arhitekti koji je umnogome dao današnji izgled Parizu).

Dva ogromna tržna centa su smeštena ovde: Galeries Lafayette i Printemps, sa ogromnim izborom marki i sa čestim popustima (Maja: “Ovo boli” 🙂 ). Pored ovoga, tu je (ekskluzivnija) La Grande Epicerie u Rue de Sèvres. U svakom slučaju, za šta god da se odlučite, detaljna priprema je i ovde potrebna inače će samo šetnja kroz odeljenja potrajati dan 🙂

(Mislim da su prodavnice bez mesta za sedenje svojevrsna osveta nama, muškarcima koji za kupovinu ne mare 🙂 Prosto ne mogu da poverujem da se tako bitan element enterijera izbacuje, čak iako je korisni prostor jako skup 🙂 Zato volim prodavnice obuće – hteli ne hteli, moraju da postave sedeće objekte 🙂 )

Lokacije i muzeji

Broj lokacija koje treba obići u Parizu je neverovatan, od “uobičajenih” (one za koje vezujemo Pariz) pa preko muzeja i manje poznatih lokacija (recimo groblje Pere Lachaise).

Ako nameravate da posetite više muzeja u nekoliko uzastopnih dana, za vas je Paris Museum Pass – sem novca, uštedeće vam dosta minuta / sati u redovima za karte i ulaz – većina muzeja ima posebne ulaze za vlasnike ovih karti. Doduše, takav raspored obilaska je dosta naporan, ali to je već stvar ukusa.

Izbegavajte prvu subotu u mesecu – tada je ulaz besplatan za sve i gužve su neverovatne.

Što se tiče koji muzej pre obići: najveće muzeje prvo – posle dana vrlo intenzivne šetnje, sve bi ređe ponovili to 🙂 Luvr prvi, sredom – tada je otvoren najduže.

Muzej Orsej

Pariz: Muzej Orsej
Musée d’Orsay je izgrađen u prostoru bivše železničke stanice, tada znane kao Gare d’Orsay.

Sama zgrada je umetničko delo po sebi, izgrađena kao izložbeni primerak za Univerzalnu izložbu 1900.

Muzej je “mlad” i svoj rad je počeo 1986. godine; prikazuje umetnička dela zapadne civilizacije iz perioda 1848 – 1914. Posebna crta u delima su impresionisti (Mone, Dega, Renoar, Sezan).

Žorž Pompidu centar

Pariz: Centre Georges PompidouCentre Georges Pompidou je takođe “mlad” muzej, završen 1977. godine. Zbog svoje lokacije, često ga zovu i Beaubourg muzej.

Vrlo je moderan i high-tech muzej i pokriva period 20. i 21. veka; fokusiran je na multidisciplinarnost – kombinovanje video i audio dela sa “klasičnim” delima skulpture i slikarstva.

Arhitektura zgrade je neobična: celokupna unutrašnjost je “izvrnuta”, sa karakterističnim cevima za vodu (zelene) , žutim nosačima za struju i plavim klimatizacionim elementima izvan same zgrade. Muzej ima i svojevrsnu osmatračnicu na vrhu (u vidu velike plastične providne cevi) sa koje možete videti znamenitosti Pariza.

Ispred samog muzeja se prave razna ulična dešavanja (zabavljači) i predstave.

Unutar muzeja je i velika biblioteka, tako da pazite sa koje strane zgrade čekate na ulaz – da vam se ne bi desilo kao nekima 😉 da čekaju ulaz u biblioteku, onda prepešače pola zgrade pa opet čekaju na blagajni za karte 🙂

Sve u svemu, interesantno mesto; ili će vam se dopasti ili ne – ravnodušni nećete ostati. Mene nije oduševio.

Trijumfalna kapija

Na zapadnom kraju Jelisejskih polja nalazi se upečatljiva Trijumfalna kapija, prepoznatljiv Pariski spomenik. Osećaj o pravoj veličini kapije ćete steći tek kada se nađete ispod nje – skladnost linija vam ne dozvoljava da to primetite iz daleka.

Samu izgradnju je naredio Napoleon, 1806. godine, obećavajući svojim vojnicima da će u povratku proći kroz Trijumfalnu kapiju. Obećanje je donekle ispunio, jer su za njegov povratak 1810. godine napravili potpunu drvenu repliku u prirodnoj veličini. Sama kapija će biti završena 1836. godine i Napoleon će, posthumno proći kroz kapiju 1840., na putu ka svom krajnjem mestu boravka – Les Invalides, uz grobnice drugih zaslužnih građana i vojskovođa.

Uspon na vrh (uz 246 stepenika) je obavezan – bićete nagrađeni 360 stepeni pogledom na ceo Pariz.

Inače, Trijumfalna kapija je deo Axe historique ili Trijumfalnog puta – pravca kroz spomenike i značajne građevine Pariza, sa istoka na zapad, koji počinje u Luvru, prolazi kroz Konkord trg i Trijumfalnu kapiju i završava se sa La Grande Arche de la Défense (modernom verzijom Trijumfalne kapije).

Ajfelova kula

Pariz 2009: Ajfelova kulaDefinitivno jedan od najpoznatijih (ako ne i najpoznatiji) simbola Pariza.

Remek delo inžinjerstva: Ajfelova kula je visoka preko 300 metara, dugo vremena najviša građevina u svetu. Izgrađena je za samo 2 godine, 1887 – 1889. i osnovna namena je bila da bude ulazak u Univerzalnu izložbu 1889, svetski sajam tehničkih i tehnoloških dostignuća, koji je bio posvećen stogodišnjici Francuske revolucije.

Vrlo elegantnih linija (pravi primer eksponencijalnih kriva), prosto vas ostavlja bez daha dok se penjete na drugi i treći nivo ove građevine. Prosto ne možete a da se ne divite umešnosti graditelja (Ajfela) tog doba.

Inače je bila omrznuta od samog početka od umetnika i javnosti Pariza, i plan je bio srušiti je posle 20 godina (takvi su i bili uslovi konkursa). No, korisnost je prevagnula (prvenstveno u komunikaciji) i ostavljena je da stoji. Sada je sa preko 7 miliona posetilaca godišnje najposećenija (koja se plaća) atrakcija na svetu.

I da, mala specifičnost: kada smo se na kraju popeli na sam vrh, poprilično “protrešeni” visinom na koju idemo, dočekao nas je zvuk turpije koja seče metal 🙂 🙂 Nije bio najprijatniji osećaj na svetu 🙂

Obavezan obilazak.

Luvr

Luvr je veličanstven – samo kao grandiozna građevina, a o sadržaju, količini ljudskih dostignuća može se pričati satima.

Iako jeste trivijalija, vredi čuti – Luvr ima preko 16 kilometara galerija i ako se pred svakim izloženim predmetom zadržite samo minut, obilazak celog muzeja bi trajao 4 meseca.

Nekoliko saveta:

  • kupite karte unapred; recimo u FNAC radnjama kojih ima svuda; 1.5€ više će se itekako isplatiti; nećete čekati ni u redu za kupovinu karte, a ni u redu za ulaz (koristite Rišelje ulaz)
  • pripremite što bolje vašu rutu; sajt muzeja je dobro urađen i nudi kreiranje raznih tematskih obilazaka; jednom kada napravite obilaske, iscrtajte ih na planu muzeja i optimizujte ih tako da kroz jedan krak prolazite samo jednom – isplatiće se
  • audio vodič (6 €) je vrlo koristan: preko objašnjenja do lakog lociranja gde se nalazite; pored novca, za uzimanje audio vodiča trebaće vam i neki identifikacioni dokument, koji ostavljate u zalog.
  • ponesite vodu i što udobniju obuću
  • obavezno sav višak stvari u garderobu (besplatno); dok prelazite kilometre kroz galerije, ne treba vam dodatni teret 🙂

Sacré-Cœur

Pariz 2009: Sacré CoeurPariz je vrlo ravan – jedino pravo brdo (brdašce – 130 metara) je Monmart, čuveno stecište boema i umetnika u 19. i 20. veku. Na samom vrhu je izgrađena ova bazilika Sacré-Cœur ili bazilika Svetog Srca (Isusa Hrista).

Izgrađena je u spomen žrtvama Francusko-Pruskog rata; sama gradnja je trajala poprilično dugo: od 1875 do 1914. da bi zvanično bila osvećena posle I svetskog rata, 1919. godine.

Osnovni arhitektonski stil je rimsko-vizantijski, mada mnogi stil ove bazilike nazivaju kičem – zbog mešanja raznih pravaca i ideja. Meni se dopala, kao upečatljiva građevina na savršenom mestu – nad celim Parizom.

Ostalo

Pošto je post ionako predug, ovde ću samo navesti reference, a vi se već snađite kada ih budete obilazili:

  • Notre Dame (“Naša Gospa”) – Prelepa gotska katedrala je nezaobilazno mesto za nas turiste. Izuzetnih kontura i staklenih mozaika, cela katedrala je izuzetno upečatljiva. Ispred same katedrale se nalazi francuska “Nulta tačka” (zvanični centar grada Pariza i mesto od koga se mere razdaljine u Francuskoj)
  • Rodenov muzej – pored same zgrade muzeja i veliki vrt oko samog muzeja je izložbeni prostor sa velikim brojem Rodenovih skulptura, uključujući Mislioca i Vrata pakla.
  • Ile de la Cite i Ille Sant-Louis – dva prirodna ostrva na Seni; la Cite – mesto početka Pariza i parižana i lokacija za Notr Dam
  • Sorbona i Latinska četvrt – jako simpatičan kraj sa puno kafića i restorana
  • groblje Pere Lachaise

Na kraju

Ako imate načina/mogućnosti, obavezno Pariz – sem ako niste apsolutni namćor i ne-hedonista, nema šanse da ne uživate 🙂

Za video pregled grada toplo preporučujem Aurorine Avanture – Pariz – deo prvi i Aurorine Avanture – Pariz – deo drugi 🙂 a za još nešto slika prošetajte Pariz Flickr albumom.

Na kraju, posebna zahvalnost Peđi The Bloggeru za inicijalne savete oko Pariza i šta posetiti 🙂

www.flickr.com


Vrednost potpisa iliti procedura pre mozga

Pravila banke :-)Banke i njima slične institucije su neizmeran izvor priča i dogodovština (vidi ovde: Platne kartice na ‘Pošta/Poštanska štedionica’ način ili ‘dranje po korisniku’ ili Verujete li svojoj banci) nekada na njihov, ali na žalost, mnogo češće na naš račun.

No događaj od pre neki dan spada u “Verovali ili ne kategoriju” 🙂

Naime, iz istorijskih razloga, žiro račun (za fizička lica) mi je ostao u Nacionalnoj štedionici, sada Eurobank EFG. U jednom trenutku i kartica Nacionalne je postala nepotrebna, jer je račun na njoj bio netačan – prilikom akvizicije Nacionalne, došlo je do promene žiro računa.

U svakom slučaju, kako je priliv na tom računu vrlo, vrlo redak događaj, nisam se preterano interesovao za akcije po pitanju nove kartice i slično.

No, desilo se (mislim priliv) i odlučim da, bez kartice, samo sa ličnom kartom, odem do banke.

Rečeno-učinjeno: odem do ekspoziture sa đavoljom (biometrijskom) ličnom kartom, tamo me lepo prime, potvrde da je došlo do uplate, ja zamolim isplatu celokupne sume i:

  • “Izvinite, ali ne može”
  • Zašto?
  • “Pa nemate našu karticu.”
    (ovde već počinje da se budi moj pravedni bes i otpor protiv glupavih pravila raznih institucija)
  • A zašto mi je potrebna kartica?
  • “Da bi proverili vaš potpis”
  • Ovaj, gospođice, u ruci držite moju biometrijsku ličnu kartu sa uzorkom potpisa
  • “Žalim, bez kartice ne može, treba mi vaš deponovan potpis”
  • (1, 2, 3, 4, …. 10) Zovite mi vašeg nadređenog, molim Vas.

Krene još jednom cela tirada o tome kako postoji pravilo banke koje doduše ne može da mi da napismeno baš sada da izdavanje sredstava mora da prati upoređivanje potpisa.

Kako sam bio kratak sa vremenom (a i živcima), skoro odustanem, šefica se vrati na svoje radno mesto, a meni u poslednjem trenutku sine spasonosna misao (“ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se”):

  • Izvinite, šta je potrebno za izdavanje nove kartice?
  • “Lična karta”

🙂 🙂 🙂

U roku od 5 minuta sam imao novu, potpisanu karticu i uz ličnu kartu podigao novac 🙂 🙂

O birokratio i sebi si teška 🙂 🙂

(i datum je samo koincidencija 🙂 – iako je objavljen 1. aprila, potpuno je istinit 🙂 )

A ti bi i informaciju?

Već sam opisivao ovde “iskustva” ili iskustva 😐 sa našim državnim kablovskim operaterom, PTT KDS.

Malopre na starom postu dobih sledeći komentar i informaciju:

Poštovani korisnici,
obaveštavamo vas da PTT KDS u svoju ponudu uvodi novi servis – DIGITALNU TELEVIZIJU. Od 31.03.2009. godine u okviru digitalne televizije PTT KDS-a možete da pratite najkvalitetnije svetske kanale, kao što su: HBO, National Geographic Wild, Discovery Science, MTV Hits, Extreme Sports, Private Spice, kao i mnoge druge.
Sve informacije o ovom servisu (instalacija, vrste i cene paketa) možete saznati na telefonima

Zaprepašćen, u neverici, okrenem info kanal, kad i tamo informacija i tamo još kaže:

možete saznati na info kanalu, našem sajtu http://www.kds.rs ili telefonima 011/3615-704; 011/3064-167 (radnim danima od 08:00 do 16:00)

Sačekam da se izvrti ceo krug informacija na info kanalu – ništa. Ok, nije problem, uključim računar i prošetam se do http://www.kds.rs (jedan od najnepreglednijih i najnefunkcionalnijih sajtova i pri tom korisnički neprijateljski nastrojen).

Imam šta i da vidim: na sajtu me upućuju na gornje telefone 😐

Džaba tehnika i tehnologija, džaba 30 minuta vremena da se ukuca stranica na sajtu i svime učini dostupnim informacija o paketima, načinu nabavke, cenama … telefon bato, pa zovi kao pre 20 godina kada interneta nije ni bilo.

P.S. I opet su povećali cenu na 684,00 dinara (oni to zovu “usklađivanje” – sa čim li je usklađuju, da mi je znati)

P.P.S. Što se tiče komentara o “kvalitetu” sajta, mali primer:

  • odete na http://www.kds.rs
  • kliknete na Detaljnije o vesti i on vas odvede na http://www.kds.co.rs/usluge/Usluge-PayTV.asp
  • znate li gde vodi klik na znak gore levo? Pa naravno, na http://www.kds.co.yu/ i to samo ako niste “zašli” u sajt, inače dobijete grešku

Sramota.

Bebika.Com -> Bebika.Net

bebika-netDraga blogosfero,

Imam jednu molbu: moja sestra je već 4. godinu (zar ima toliko 🙂 ) u blogosferi.

No, nesrećnim slučajem, da sada ne iznosim detalje, izgubila je domen bebika.com te se preselila na http://www.bebika.net.

Zato bih vas zamolio, da ako na vašem blogu/sajtu/Google Readeru imate link ka starom domenu (bebika.com) ili RSS Feedu to prepravite na:

Sajt: http://www.bebika.net
RSS Feed: http://feeds2.feedburner.com/Bebika

Hvala 🙂

Arhiviranje muzike (mp3, ogg vorbis, flac)

Kao što redovni čitaoci bloga znaju 😉 ja sam radijski čovek – muzička biblioteka je mala i sadrži samo meni bitne stvari (gde su kriterijumi vrlo lični).

No, veliki broj korisnika računara (koje znam) ima gigabajte i gigabajte muzike – pri tom, ista je u katastrofalnom stanju – obično nastala besomučnim kopiranjem svega što im dođe pod ruku 🙂 i neretko mi vrlo zavide kada vide ovakvu biblioteku:

Windows Media Player: biblioteka
(klikni za veću sliku).

Pri tom, naravno 🙂 ne mislim na broj albuma već na uređenost.

Kako recept za ovakvu muzičku biblioteku nije komplikovan, reših da ga podelim sa vama 🙂

Razlozi za arhiviranje

Razlozi za arhiviranje muzike (ili “grebovanje”) sa CD-a u neki od digitalnih formata su očigledni:

  • Sigurnosna kopija (backup) u slučaju da se originalni CD izgrebe / polomi / izgubi
  • Mogućnost lakše manipulacije muzikom: pravljenje izbora ili lista za razne prilike
  • Zauzima daleko manje mesta
  • Moguće je slušati na daleko većem broju uređaja, od mobilnog telefona pa do kućnog centra za zabavu

Da sada ne bih ulazio u celu priču o autorskim pravima (imate dosta toga kod Moosheme), samo da napomenem da nikako ne zagovaram pirateriju; sve gore pomenuto se odnosi na takozvani fer-plej ili poštenu igru – ono što sam kupio (CD) mogu da slušam na načine koji mi najviše odgovaraju.

Iako se neke muzičke kuće ne slažu sa tim (“kupuješ medij, CD, a ne muziku”) recimo da je to otvoreno za diskusiju.

Formati

Muzika se u računarskom svetu može zapisati na neviđen broj načina; umesto da vas smaram ovde sa primerima, pomenuću samo dva glavne klase zapisa:

Zapis bez gubitka u kvalitetu (lossless audio formats)

Naslov je dovoljno jasan – muzika zapisana u nekom od formata koji su bez gubitka, je identična originalnoj. Jedino ako koristite ove formate, reč “arhiviranje” ima pun značaj – vaša muzika je potpuno sačuvana za budućnost, u originalu kakvom ste je i kupili.

I ovde razlikujemo dva pod-tipa: nekompresovane i kompresovane (= koji zauzimaju manje mesta) zapise.

Glavni predstavnik nekompresovanog formata bez gubitka je Pulse-code modulation – PCM, obično zapisan u WAV kontejnerima na PC platformama odnosno AIFF na Mac platformama. U ovom formatu se zapisuje muzika i na današnjim CD-ovima (po Red Book standardu).

Naravno, iako je audio kvalitet najbolji, problem sa ovim formatom je veličina datoteke – u 700 Mb staje ne više od 1,2h muzike.

Pokušaj da se taj problem prevaziđe su kompresovani formati bez gubitka kvaliteta. Najpoznatiji su FLAC (Free Lossless Audio Codec) i MPEG-4 ALS (MPEG-4 Audio Lossless Coding).

Zajedničko za oba formata je da se muzika kompresuje potpuno bez gubitka, uz uštedu od oko 40% prostora i mogućnost da se vrati u originalno stanje u svakom trenutku. Kako je prostor na diskovima sve veći i veći, a kako će uskoro Blu-Ray da omogući rezanje diskova u kućnoj radinosti od 25 Gb, verujem da će ovi formati biti budućnost za arhiviranje muzike.

Do tada, da vidimo šta nude lossy ili formati koji uz određen gubitak u kvalitetu nude daleko veći stepen kompresije (više pesama na manjem prostoru).

Zapis sa gubitkom u kvalitetu (lossy audio formats)

Postoji mnogo načina da kompresujete muziku uz određen, “teško merljiv” gubitak u kvalitetu i da dobijete mnogo manji zvučni zapis. Taj zvučni zapis je moguće vratiti “nazad” u polazni format (recimo WAV ili zapisati nazad na audio CD), no to nije original – deo zvučnog spektra je nepovratno izgubljen.

Ako vas ta tema interesuje, pogledajte članak na Wikipediji, a ja ću dati malo detalja o dva najčešća formata: MP3 i OGG.

MP3 – MPEG-1 Audio Layer 3

Može se slobodno reći da je MP3 napravio revoluciju u načinu kako se muzika koristi na računaru. MP3 (ili, MPEG-1 Audio Layer 3 što mu je puno ime i prezime) je način kompresije zvuka koji se oslanja na to kako ljudsko uho čuje tonove kao i na dodatne principe psihoakustike i time postiže fenomenalne uštede u prostoru (mp3 pesma kompresovana na 128Kbit/sec zauzima otpilike jednu desetinu originalne veličine na CD-u).

Revoluciju je počela Fraunhofer grupa u julu 1994, objavljujući prvi radeći program za kompresiju u MP3 – L3enc – i MP3 zver je puštena u divljine interneta da se više nikada ne vrati 🙂

MP3 je sada de fakto standard za kompresovani zapis audio materijala; puštaju ga svi uređaji, maltene i vaš frižider 🙂 i iako pati od (još) nerazjašnjenih licencnih prava, ako vašu muziku kompresujete u MP3 format, sigurni ste da ćete moći da je slušate i u dalekoj budućnosti.

Ogg Vorbis

Ima puno zabuna da li se radi o Ogg ili Vorbis formatu 🙂 Ukratko, Ogg je kontejner ili način pakovanja (kao što je WAV) a Vorbis je format kompresije audio materijala.

Vorbis je nastao iz vrlo praktičnog razloga – gore pomenuta Fraunhofer grupa je u septembru 1998. objavila planove za licenciranje MP3 formata; zato Xiph.Org odlučuje da napravi novi kompresioni format, koji će ponuditi bolji kvalitet zvuka od MP3 formata a bez ikakvih patentnih prava, svima dozvoljen na korišćenje. Otvorenost koda (open source), postojanje standarda (od Xiph.Org) garantuje dugovečnost ovom formatu.

Napredniji kućni uređaji puštaju Vorbis kompresovanu muziku, ali je broj tih uređaja daleko, daleko manji od uređaja koji poznaju MP3 zapis.

Na vama je da odlučite da li ćete koristiti MP3 ili Vorbis format – oba formata imaju svojih prednosti i mana.

Potrebni sastojci

Za vašu uređenu kućnu muzičku biblioteku vam trebaju:

  • originalni CD-ovi 🙂
  • način da ih prebacite u izabrani digitalni format ( CDEx program )
  • način da ih slušate jednom prebačene ( Windows Media Player 11 )

CDEx

CDEx je odličan mali open-source (besplatan) program koji jako dobro radi ono čemu je namenjen: arhiviranje muzike u raznim formatima kao i skidanje pesama u originalnom kvalitetu (WAV zapis).

Na žalost, izgleda da je autor izgubio entuzijazam i malo zastao sa razvojem, ali i tekuća (1.51) i beta verzija (1.70 Beta 2) su stabilne i lepo rade.

Preporučujem da sa Download strane skinete Unicode 1.70 Beta 2 verziju, instalirate i startujete program.

E da, prvo startovanje može da pokaže ovakav ekran:

CDEx - prvo startovanje

Samo kliknite na Yes 🙂

Podešavanja

Po instaliranju i startovanju programa, preporučujem da izvršite osnovna podešavanja programa (meni Options / Settings ili F4 taster).

Dve bitne stavke koje treba da podesite su: Remote CDDB – tu je potrebna vaša email adresa:

CDEx: Remote CDDB
(klikni za veću sliku)

Inače, CDDB je baza podataka (više na samom sajtu freedb servisa) gde se smeštaju razni tekstualni podaci vezani za određen CD i mogu se dohvatiti recimo baš u ovakvim slučajevima.

Od sledećih podešavanja zavisi veličina mp3 datoteke kao i kvalitet audio materijala. Nalaze se na Encoder kartici i ja koristim ova podešavanja (maksimalna):

CDEx: Encoder podešavanja za mp3 kvalitet
(klikni za veću sliku)

LAME kompresor je jako dobar na visokim bit-rate modovima (128+ Kbp/s) ali nije preterano dobar na niskim; ako vas zanima više detalja, pogledajte testove na 32 Kbp/s (Dial-up bitrate) kao i test na 128 Kbp/s (MP3 at 128kbps).

Na kraju, kada ste već tu, na kartici Filenames podesite / proverite gde CDEx planira da snima muziku, kao i kako da imenuje pesme:

CDEx - Podešavanja: Filenames
(klikni za veću sliku)

Grebovanje muzike

Po ubacivanju CD-a, prvo dohvatite inicijalne podatke o pesmama i samom albumu (u meniju: CDDB / Read Remote freedb):
CDEx - dobavljanje inicijalnih podataka o CD-u
(klikni za veću sliku)

Retko će se desiti da podataka nema; u tom slučaju, unesite ih vi, i ne zaboravite da ih snimite nazad u freedb – to je jedini način da svako ima koristi od ovog servisa (meni CDDB / Submit To Remote freedb).

Bez obzira da li ste vi uneli ili pokupili sa freedb, proverite da li su svi nazivi pesama tačni (kao i albuma, žanra i godine izdanja), napravite eventualne ispravke i pritisnite taster F9 ili drugu ikonu sa desne strane:

CDEx: početak grebovanja

Za svaku pesmu će početi proces grebovanja (pretvaranja u mp3) koji otprilike izgleda ovako:

CDEx: grebovanje jedne trake

Idealno, broj jitter grešaka treba da ostane nula; ako ih ima, probajte da očistite sam CD disk (možda je zaprljan) ili probajte u drugom CD čitaču.

Jednom kompresovane / arhivirane, pesme treba puštati – tu na scenu dolazi:

Windows Media Player 11

Iako je do skora WinAmp bio neprikosnoveni standard za puštanje muzike (a za neke druge stvari i dalje jeste), ipak ću preporučiti Microsoft Windows Media Player 11 za ove potrebe.

Razlog nije (kako će Punky odmah da vrisne 😉 ) ljubav prema Microsoftu već daleko praktičnije prirode – besplatan je, odlična je integracija sa samim operativnim sistemom (u Visti / Windows 7 je već deo operativnog sistema) i dobro radi to za šta je namenjen.

Kako je politika koje se držim: “koristiti do maksimuma ono što je mašini, i stvari samo dodavati ako je apsolutno neophodno” WMP 11 se sasvim fino uklapa u tu filozofiju. Naravno, kako je program za puštanje muzike manje bitan element priče o arhiviranju muzike, koristite šta god želite 🙂 ako vam se WMP 11 ne sviđa.

Podešavanja

WMP 11 obiluje gomilom opcija, koje su manje-više već u startu podešene kako treba. Jedna opcija na koju treba da obratite pažnju je da ne dozvolite da se informacija o vašoj muzici, tako pažljivo pripremljena, pregazi; izaberite Library / More Options i na kartici Library dozvolite dovlačenje informacije o muzici samo ako već ne postoji:

WMP 11: Podešavanja

Slika albuma – Folder.Jpg

U najvećem broju slučajeva, WMP 11 će naći slike albuma i sam ih dovući sa Mreže. Za sve ostalo se potrudite sami:

  • nađite sliku albuma ili prosto skenirajte omot od CD-a
  • snimite ga u direktorijum gde su i pesme, u jpeg formatu kao folder.jpg datoteku
  • postavite read-only atribut, da ga WMP 11 ili Windows Media Center ne bi pregazili:

Folder.jpg: postavljanje read-only atributa
(klikni za veću sliku)

Sređivanje postojećih MP3 datoteka

Sva informacija koju unesete preko CDEx-a (koristeći CDDB ili peške) se čuva unutar samih MP3 datoteka, upisana u takozvane tagove ili labele (ID3 tagovi). Te informacije je moguće i naknadno dodati, ako nisu upisane prilikom pravljenja MP3 datoteka.

U Visti je podrška za to već ugrađena; recimo, da bi upisali album i autora za više pesama, selektujte sve pesme, desno dugme na selekciju i na Details kartici možete uneti te informacije:

Vista: podešavanje MP3 vrednosti za više pesama
(klikni za veću sliku)

Takođe, detalje o određenoj pesmi možete podesiti direktno u Explorer prozoru:

Vista: MP3 detalji za jednu pesmu
(klikni za veću sliku)

ili na Properties/Details kartici.

Windows XP nema takvu podršku, pa za to probajte neki od nezavisnih programa; recimo MP3 Tag je dobar, besplatan program koji vam može pomoći u tome.

Uporedna tabela kompresije

Na kraju, evo malo konkretnih podataka koliko se dobija raznim kompresijama (Riblja čorba – “Kost u grlu”, 1981):

Uporedna tabela različitih kompresija audio materijala 0
Ime pesme Wav 1 mp3 2 mp3 3 Vorbis 4 FLAC
01 – Rock’n’roll za kućni savet 28,210 2,563 4,800 4,926 18,755
02 – Zvezda potkrovlja i suterena 30,463 2,766 6,310 4,652 20,378
03 – Rasprodaja bola 36,777 3,340 6,318 5,917 22,052
04 – Pozajmila je pare, poludela je… 27,413 2,490 5,270 4,700 18,649
05 – Ja sam još ona ista budala 39,586 3,594 7,316 6,729 26,138
06 – Jos jedan šugav dan 32,025 2,908 5,502 5,498 18,504
07 – Hej ćale 33,350 3,028 6,730 5,606 24,537
08 – Mirno spavaj 27,153 2,466 4,660 4,660 16,557
09 – Egoista 24,790 2,252 4,828 4,378 16,897
10 – Ostani đubre do kraja 47,820 4,340 9,014 8,343 30,760
TOTAL: 327,529 29,746 60,748 55,414 213,233
Ušteda   91% 82% 83% 35%

0 Jedinica mere je kilobajt (1024 bajtova)
1 Originalni kvalitet, skinut sa CD-a u WAV zapis
2 Najzastupljeniji kvalitet MP3 muzike – 128 Kbp/s, CBR (i ne tako kvalitetan)
3 Podešavanja pokazana gore: 160 – 320 Kbp/s, VBR
4 Korišćeno podešavanje “Use quality settings”, vrednost 7.5 (~ 240 Kbp/s)

Vlada opet bez blagoslova

Srpska Pravoslavna CrkvaDa ne bude zabune, gornji naslov je vrlo, vrlo, ironičan. Naime, iako ovakvu informaciju nećete naći na zvaničnom sajtu Vlade, slanje predloga Zakona protiv diskriminacije je sprečila institucija koja bi po svim pravilima igre trebala da bude potpuno izuzeta od izvršne vlasti: Srpska Pravoslavna Crkva (vest B92).

Da podsetim, Zakon protiv diskriminacije je jedan od Zakona koji naša država treba da donese u paketu zakona potrebnih za stavljanje Srbije na belu Šengensku listu (lakše putovanje u svet) i rok za donošenje je april ove godine.

Vest Crkve (tj. saopštenje) je svakako fenomenalan primer politike na delu – obiman, detaljan, sa referencama na gomile drugih evropskih zakona i propisa, potpisan od svih tradicionalnih crkava verskih zajednica (da sada ne ulazim u to kako se došlo do termina “tradicionalnih”) i savršeno skriva pravi razlog za pisanje vesti: borbu protiv dva člana predloženog zakona:

Diskriminacija u oblasti verskih prava

Član 18.

Diskriminacija postoji ako se postupa protivno načelu slobodnog ispoljavanja vere ili uverenja, odnosno ako se licu ili grupi lica uskraćuje pravo na sticanje, održavanje, izražavanje i promenu vere ili uverenja, kao i pravo da privatno ili javno iznese svoja uverenja, u skladu sa zakonom.

Problematični deo je “promena vere”.

Diskriminacija na osnovu rodnog identiteta i seksualne orijentacije

Član 21.

Rodni identitet i seksualna orijentacija je privatna stvar i niko ne može biti pozvan da se javno izjasni o svom rodnom identitetu i seksualnoj orijentaciji.

Svako ima pravo da izrazi svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju, a diskriminatorsko postupanje zbog izražavanja rodnog identiteta i seksualne orijentacije je zabranjeno.

Sloboda izražavanja rodnog identiteta i seksualne orijentacije iz st. 1. i 2. ovog člana odnose se i na slučajeve transseksualnosti.

Komentar u pomenutoj vesti Crkve:

Примера ради, из текста Предлога није јасно да ли се неким од његових одредби ограничава право Цркава и верских заједница да у оквиру своје активности проповедају традиционалне вредности, попут традиционалних породичних вредности и брака управо онаквог како је он дефинисан у члану 12. Европске конвенције о заштити људских права и основних слобода, који као једно од људских права предвиђа и право на склапање брака и који гласи: „Од тренутка када постану способни за брак, мушкарац и жена имају право да ступе у брак и заснују породицу према националним законима којима се регулише остваривање овог права.”

A za sve one bogohulnike koji se uopšte i usude na pomisao da Crkva može da pogreši, i za njih (nas) ima pasus:

Поједини коментари неких државних званичника и јавних личности, појединих медија и извесних невладиних организација поводом овог Предлога и поводом става Цркава и верских заједница о њему могу се сагледати као вид дискриминације усмерене против традиционалних Цркава и верских заједница, као и вид ширења мржње према њима.

Pa sad, ako smete, suprotstavite se ili barem izrazite sumnju u sve tradicionalne Crkve i verske zajednice.

Za kraj analize, da li ja samo vidim apsurd u ovakvom pasusu:

Традиционалне Цркве и верске заједнице се по правилу не мешају у послове државе, што је очигледно на примеру овог Предлога: надлежни државни органи, којима је веома добро позната уздржаност Цркава и верских заједница у односу на политичка питања, пропустили су да консултују цркве и верске заједнице.

?

Ma koliko se meni ne sviđalo to što se Crkva meša u poslove države (recimo, za čuvene biometrijske lične karte), to nije pravi razlog za bes koji osećam; Crkva je organizacija sa svojim ciljevima, i pokušava da te ciljeve ostvari na sve dozvoljene (ili možda manje dozvoljene) načine. Služba koju je Crkva razvila, politička moć koju je postigla (dobrim delom zahvaljujući Koštunici) je samo pohvala toj organizaciji, i naša Vlada i slične institucije bi mogle što-šta da nauče o tome kako se vodi jedna motivisana organizacija.

Pravi razlog za ovaj tekst je ponovo pokazana nemoć Vlade i naših političara; skupa koji uporno pokazuje da nije sposoban da za ovu zemlju rešava pitanja od životnog značaja (i time pitanja koja su bitna za sve nas) i na koju Crkva ima takav uticaj da u “telefonskoj sednici” bez problema otkaže slanje sopstvenog predloga Skupštini, i da proba da ga uskladi (sa čim?).

Da li je to Vlada i vlast kakva nama treba? Kakva Srbiji treba?

Update 11. marta 2009: Da ne bude da sam prave razloge zašto se Crkve bune sanjao, ovde možete pročitati sledeće:

Tradicionalne crkve i verske zajednice uputile su premijeru Mirku Cvetkoviću primedbe na 13 članova Predloga zakona protiv diskriminacije, saznaje B92.

One traže da se izbrišu članovi 18 i 21 koji garantuju promenu vere ili uverenja, odnosno proglašavaju seksualnu orijentaciju za privatnu stvar.

Treba li ovome ikakav komentar?

(e da, da uštedim vreme: pre nego što vi, Obrazu skloni likovi krenete kao i obično da mi šaljete polupismene mailove bez praznih redova i znaka interpunkcije, pročitajte ponovo: ja protiv pravoslavlja nemam ništa, samo malo protiv institucije koja pravoslavlje koristi za svoje, vrlo zemaljske ciljeve koji su pomalo u konfliktu sa vizijom Srbije u kojoj bih želeo da živim: slobodnoj od ksenofobije, ravnopravnoj članici ostatku Evrope i sveta, gde mi ne treba pola bubrega i 20+ dokumenata samo da bih negde otputovao).

Testiranje naše nasušno

Windows XP - Blue Screen Of DeathDugogodišnje iskustvo u radu sa PC računarima i neverovatni broj problema sa kojima sam se susreo mi omogućavaju da izvedem zaključak: najveći broj problema je izazvan lošim hardverom, a daleko manje problema softverom (programima i/ili operativnim sistemima).

Razlozi su očigledni: kupci žele da daju što manje novca za računar (iako su razlike između dobre i loše mašine ponekad manje od 100€), prodavci žele da na niskim cenama što više profitiraju, pa se ugrađuju loše komponente i/ili se guraju do granice svog tehnološkog maksimuma (takozvani OverClocking).

Kao rezultat imate jevtine i loše mašine, koje često prave probleme i dobijaju Plave ekrane smrti (BSOD).

Naravno, niko ni ne očekuje da prosečni korisnik može da otkloni problem sam; no ono što svako može da uradi je da barem testira svoju mašinu (ako ima probleme koje ne može pripisati aplikacijama koje koristi) i da eventualno odnese mašinu (posle detekcije) u neki dobar servis za sređivanje.

Najgore što možete da uradite je da ne radite ništa i sebi gradite nervozu i nerviranje zbog “glupe mašine” 🙂

Uzroci i testovi

Uobičajeni krivci za ovakvo (loše) ponašanje mašina su:

Memorija

Memorija je jedan od najčešćih uzročnika problema: iako je memorija i renomiranih proizvođača izuzetno jevtina (Geil, Corsair, Kingston), prodavci hardvera gledaju da i ovde uštede. To većina korisnika vrlo brzo oseti na svojoj koži – nepredviđena ponašanja ili pucanja programa, kao i samog operativnog sistema.

Problem sa memorijom je što se može desiti da je loš deo visoko u memorijskoj mapi (preko 1 – 2 Gb) – problemi će se osetiti tek onda kada program zatraži memoriju tako visoko – recimo, ako radite obradu velikih fotografija i/ili video materijala, ili igrate novije igre. Sve dok se ne dođe do loših delova, računar će memoriju koristiti normalno.

Rešenje je da pustite program za testiranje koji će nemilosrdno istestirati sve delove memorije:

MemTest86

Ovo je jedno izuzetno programče: MemTest86. Iako se na sajtu pominje kupovina CD-a, ne dajte da vas to zavara – to je samo za lenje 😉 koji ne idu dalje od prve stranice sajta 🙂

  • Kliknite na Free Download i skinite arhivu “ISO image for creating bootable CD (Windows – zip)” (najnoviju verziju – trenutno 3.5)
  • Raspakujte arhivu i narežite ISO datoteku (tekuća je Memtest86_3.5.iso) na CD (za ovo preporučujem ImgBurn)
  • Podignite računar sa ovog CD-a (većina novih računara ima opciju prilikom startovanja, obično na F12, da izaberete da li se računar podiže sa diska ili CD-a).

Jednom kada se MemTest86 podigne (i vi izaberete neku od ponuđenih verzija), prikazaće vam plavi ekran i krenuti sa serijom testova. Preporučujem da testiranje traje ne kraće od 6h, poželjno je 24h – jedan od razloga je prosto temperatura – neke memorije će pokazati probleme tek kada se dobro zagreju.

MemTest86 je, kao i ostali alati ovde pokazani, alat “za pozitivnu granu” – to praktično znači da ako pokaže greške, onda memorija definitivno ima problem (menjati), ali na žalost, ako ne pokaže greške, ne znači da je memorija dobra; ovo samo daje veću sigurnost da je problem na nekoj drugoj strani, a ne u memoriji.

Procesor / Napajanje

Iako je ovo grupisanje na prvi pogled malo nelogično, nije bez veze: kada opteretite procesor do maksimuma, vući će dosta struje, što će se kod loših napajanja itekako pokazati.

Pored struje, opterećenje procesora će zahtevati i jače hlađenje samog procesora – ako hladnjak/ventilator na procesoru nisu u najboljem stanju (loša pasta između procesora i hladnjaka, previše prljavštine u krilcima ventilatora), to će se itekako pokazati na temperaturi samog procesora.

Prime 95

Za testiranje procesora koristim možda neočekivan program: Prime 95 – deo Great Internet Mersenne Prime Search projekta.

Potpuna digresija (danak mojoj ljubavi prema teoriji brojeva): Maren Mersen (Marin Mersenne, 1588 – 1648), francuski monah, je postavio (netačnu) teoremu da su brojevi oblika 2n – 1 prosti brojevi za n = 2, 3, 5, 7, 13, 17, 19, 31, 67, 127 i 257 a da za sve ostale n <= 258 van ove liste nisu. Tek 1947. je dokazano da je prava lista: n = 2, 3, 5, 7, 13, 17, 19, 31, 61, 89, 107 i 127. To nije umanjilo slavu ovog matematičara, po kome su prosti brojevi ovog oblika dobili ime.

Pokazalo se da je program za traženje brojeva ovog oblika savršen “mučitelj” za vaš procesor – gura ga do krajnjih granica i time ga praktično testira.

Da bi ste ga koristili, nije potrebno da budete član gornjeg projekta za traženje prostih brojeva. Dovoljno je da skinete program, startujete ga i izaberete sledeću opciju:

Prime 95: podešavanja
(klikni za veću sliku)

Naravno, po završetku ovog testa, možete probati i druge opcije koje stavljaju težu na testiranje drugih komponenti, sem samog procesora.

Pre startovanja, skinite program kao što je Speed Fan, da bi pratili ponašanje vašeg procesora; ovako izgleda pre startovanja:

Speed Fan: pre startovanja Prime95

a ovako za vreme rada:

SpeedFan: za vreme rada Prime95

I Prime 95 treba pustiti da radi barem 6h, idealno 24h – pri tome, sam program ne sme prijaviti grešku, niti doći do pucanja / smrzavanja mašine. Pri tome preporučujem da držite oko na temperaturi procesora, jer ako vam hladnjak / ventilator na procesoru ne rade kako treba, može vam se desiti da ode beli dim 😛

  • Znaš li ti da televizori (računari) radu na beli dim?
  • Kako bre na beli dim?
  • Tako lepo – kada je iz našeg televizora izašao beli dim, TV umro 😛

Sve ostalo (grafička karta)

Kako nisam neki poseban igrač, obično ne posvećujem ovom aspektu previše pažnje. Uglavnom koristim razne demo verzije igara, koje ostavim preko noći na računaru – ako do jutra ništa ne pukne, smatram da je testiranje grafičke kartice prošlo 🙂

Jedna od igara koje koristim za te svrhe je i X3: Terran Conflict Rolling Demo Benchmark – iako je ovaj demo težak 422 Mb, preporučujem download:

  • demo je iz 4 dela
  • prvi i posebno četvrti deo su izuzetno zahtevni za vašu grafičku karticu
  • ako volite SF i/ili vasionske bitke, ceo demo će vas ostaviti bez reči 🙂

X3: Terran Conflict Rolling Demo
(klikni za vrlo veliku sliku)

Komercijalna rešenja

Sva gorepomenuta rešenja za testiranje su besplatna; naravno, postoji i gomila komercijalnih rešenja koja se bave ovom oblašću:

FutureMark: 3D Mark i PC Mark su vrlo poznati programi iz ove oblasti – neke od varijanti programa su jako jevtine ili čak besplatne, ali samo za jedno izvršavanje. Pri tom pazite na verzije programa, jer novije verzije rade samo na Visti.

SiSoftware Sandra (the System ANalyser, Diagnostic and Reporting Assistant) – takođe “klasika” među programima za testiranje.

U svakom slučaju, ako imate problema sa mašinom, toplo preporučujem testiranje (sa besplatnim ili komercijalnim programima) – u najgoru ruku ćete izgubiti malo vremena, a u najbolju saznati šta tačno nije u redu sa vašim mezimcem i to otkloniti.

Windows dva nula tri

Windows 2.03

Vrlo često predstavljam ovde na blogu najnovije Windows operativne sisteme (Vistu ili Windows 7).

Iz tih razloga a i kako nekako slovim za Windows stručnjaka 😉 i Microsoft pobornika, često se diskusije koje vodim sa poznanicima i prijateljima vrte oko toga “kako su svi ovi novi Windowsi preveliki, preglomazni, traže jake procesore i mašine”, i obavezno se upadne u teške vode nostalgije “eeeee, moja Win 98 se podizala za 3 sekunde na 10 puta slabijoj mašini”.

Zato, da bih odao poštovanje čistoj istoriji i svim nostalgičarima – predstavljam vam Windows 2.03 iz godine 1987-e! 🙂

Ova verzija je objavljena u novembru 1987. godine i imala je sve “prave” atribute naslednika koji će doći: prozori su mogli da se preklapaju (za razliku od Windows 1.0 gde su mogli samo da se poređaju jedan do drugoga), multitasking je daleko unapređen, prve verzije Excel-a i Word-a rade na Windows 2.03 i uvode se po prvi put termini “Maximize” i “Minimize”.

Sama instalacija je “teška” oko 3 Mb (dve 1.44Mb diskete) a zahteve prepisujem iz originalne dokumentacije:

  • MS-DOS version 3.0
  • Two double-sided disk drives or a hard disk
  • 512K of memory or greater
  • Graphics-adapter card

Upravljač datotekama se zove MS DOS Executive (tata Program Manageru iz Windows 3.x familije, deda današnjem Windows Explorer-u):

Windows 2.03 - About
(klikni za veću sliku)

Windows 2.03 je inače razlog zašto je Microsoft tužen od strane Apple kompanije jer je “Windows 2.03 suviše sličan Lisa i Macintosh operativnim sistemima”:

Windows 2.03
(klikni za veću sliku)

Naravno, nikada zaista nisam radio na Windows 2.03 – prvi Windows koji sam koristio je bio 3.0 a zatim i 3.11 for CEE – prvi Windows (doduše, uz malu pomoć programera-hakera 😉 ) koji je mogao da koristi sva naša slova sa kvačicama.

Ako poželite i vi da radite na zaista staroj verziji Windowsa, potrebni sastojci su sledeći:

Na kraju: Microsoft.Com: Windows Version History.

P.S. Imam i Windows 1.01 ali nisam uspeo da podesim miša u virtuelnom okruženju, a i 1.01 je više grafička školjka oko MS DOS-a a ne pravi Windows 🙂

Jedan mali milion za jednu veliku bruku

A pravda? Poštenje? Ispravnost?Afera oko Miladina Kovačevića se ne stišava. Svi već znaju priču: još 4. maja 2008. je premlatio Brajana Štajnhauera (i strpao ga u dvomesečnu komu), onda bio zatvoren, da bi mu roditelji platili kauciju a (bivši) vice-konzul Igor Milošević krši nebrojeno zakona, izdaje mu novi pasoš umesto oduzetog i Miladin beži u Srbiju (sa kojom SAD nema dogovor oko izručivanja kriminalaca).

Sada i vrapci znaju da Vlada namerava da plati 1,000,000 $ (milion dolara) ne bi li ispravila svoje grube greške.

Ono što se (po meni uspešno) zataškava je šta se tim parama plaća? Celom pričom oko dečka koji dobija milion za tuču diskretno se skreće pažnja sa dve činjenice:

1. 900,000 $ (troškovi lečenja) treba da se plate porodici Brajana Štajnhauera ne bi li odustali od tužbe i time popravili odnose između SAD i Srbije (sa američke strane tu priču jako gura Hilari Klinton).

Sa ovih 900,000$ Vlada pokušava da opere grozne diplomatske prekršaje koje je bivši vice-konzul Igor Milošević napravio izdavanjem novog pasoša Miladinu.

Pitanje jedan: kako i koliko će Igor Miloševiš (a možda i bivši generalni konzul Slobodan Nenadović) biti kažnjeni za štetu načinjenu ionako krhkim diplomatskim odnosima? (ne brinite puno za njih, kao najstroža disciplinska mera je predviđen otkaz iz MSP RS i ništa više).

Još je važnije pitanje (na koji svi kriju odgovor) ko je uopšte naložio Igoru Miloševiću izdavanje te isprave – nemojte misliti da je neki vice-konzul sam rešio da posvađa SAD i Srbiju. Ko iz ove vlade ima toliku moć da prvo naredi ovakav prekršaj a onda posegne rukom u naše (budžetske) pare i pokuša da “popravi” štetu koja je iz te naredbe proizišla?

Meni najvažnije pitanje: da li ova vlast uopšte ima snage da ovo istera do kraja, nađe tog “visokog zvaničnika” (ili odgovarajuću “senku”) i propisno ga kazni? Strepnja mi je veća od nade da od toga nema ama baš ništa i da će pravi krivci biti “kažnjeni” postavljanjem na neku diplomatsku poziciju u nekoj od egzotičnih zemalja – daleko od novinara, daleko od afere.

Linkovi:

2. 100,000 $ treba da se plati porodici Kovačević za kauciju koju su već platili za svog sina koji je umlatio drugog i pobegao ?!?!?

‘elllo? Ima li nekog sa glavom?

ZAŠTO BI ZABOGA PLATILI KAUCIJU od 100,000 $ ZA PRIVATNO LICE KOJE JE NAPRAVILO PREKRŠAJ I PO ZAKONIMA I SRBIJE I SAD?

Ko su ti Kovačevići? Zašto su bitni Srbiji (odnosno vladajućoj političkoj eliti u Srbiji) da je Vlada spremna da ispovrti naših 100,000$ direktno njima u džep?

Da onih 900,000$ i nekako razumem, ali ovih 100,000$?!?!

Sam čin radikala, dovođenja Miladina Kovačevića u Skupštinu “u posetu” neću komentarisati – suviše mi je gadno, pa makar znao da je to od radikala.

Za kraj, koliko danas u Srbiji vrede 1,000,000$:

  • 42.390 dečjih dodataka
  • 25.019 učeničkih kredita
  • 14.717 studentskih kredita
  • 4.970 naknada za nezaposlene
  • 2.963 naknade za prvo dete
  • 1.943 prosečne plate u Srbiji

Malo li je na ovu skupoću?

Kraj jednog sna

http://mediatemple.netVesic.Org na svu sreću nije promenio mnogo domaćina (hosting servisa) u svojoj (sad već) 10-ogodišnjoj istoriji.

Prvo je bio Sezam (stara, statična prezentacija), onda Verat (početak bloga) a zatim DreamHost – krajem 2005. godine.

Počeci na DreamHost-u su izgledali vrlo dobro – pun Unix nalog, na raspolaganju neograničeno domena, mnogo prostora i saobraćaja. Uspešno sam migrirao sve moje sajtove (tada ih je bilo 10-ak) i ispodešavao stvari kao redovan backup, sisteme obaveštavanja i javljanja 🙂 pa čak i SVN instalaciju.

Prvih dve godine je bilo dobro; onda su počeli problemi – prvo sporadični (spore MySQL baze, nedostupnost kontrolnog panela) pa sve do nedostupnosti sajtova od 4, 5, 12 sati. Bilo je i perioda od 10 – 15 dana kada je pristup sajtu ili kontrolnom panelu bilo stvar čiste sreće; sve sam se nadao – srediće se 🙂 No, ništa od toga – izgleda da su prosto izgubili onaj fini balans šta reklamiramo / šta imamo / koliko para dolazi / kakve stručnjake imamo.

Naime, svi hosting provajderi bezobrazno koriste preprodavanje kapaciteta – niti oni imaju toliko prostora koliko reklamiraju, niti širinu linka za sve sajtove, nego igraju na kartu velikih brojeva – sve se nadajući da vi ne hostujete novi Yahoo ili Google 🙂 već da su vam potrebe (daleko) manje od onoga što kod njih zakupite.

I to je nekako ok – sve dok postoji balans tipa “svima možemo da pružimo korektnu uslugu”. Kada se taj balans izgubi, vreme je da se potraži novi provajder … što sam i učinio, posle skoro mesec dana pretrage i čitanja beskonačnih recenzija / pregleda hosting provajdera.

Novi domaćin Vesic.Org i “srodnim” sajtovima je MediaTemple; servis koji sam izabrao je grid service – korišćenjem mreže servera, obećavaju veću stabilnost i bolji odziv svih vaših aplikacija. Za 200$ godišnje dobijete 100 Gb prostora, 1 TB mrežnog saobraćaja i do 100 domena za hostovanje – meni dosta 🙂

Menjanje provajdera nikako nije zabavna operacija 🙂 Toliko stvari zaboravite koje ste fino ispodešavali, da prilikom seljenja 25+ sajtova to itekako zna da vam oduzme vreme i živce; no, nekako je prošlo 🙂

Ovoga puta ću preskočiti hvalospeve, da se ne provedem kao sa DreamHost-om – reći ću da za sada sve lepo radi i da su sve migracije lepo prošle. Samo se nadam da će tako i ostati još dugo vremena 🙂

(a ako vam padne na pamet da uzmete domaćeg provajdera, pročitajte o Veratu, kao i SezamHostingu, i ovde pa razmislite još jednom).

MediaTemple GridService Control Panel